Tako je govorio Martin Lipnjak

Godine 1956. zagrebačko poduzeće za izdavanje, prodaju i distribuciju knjiga IBI tiskalo je knjigu Pisma Martina Lipnjaka iz provincije. Čini mi se uputnim otpuhnuti prašinu s tog šezdesetogodišnjaka iz Gutenbergove galaksije, iznova ga prolistati i možda potaknuti kojega suvremenika da u biblioteci potraži signaturu pod kojom se čuva.

Počnimo od naslova. Iza riječi „pisma“ kriju se zapravo 72 teksta tiskana u kulturnoj rubrici Narodnoga lista od 18. lipnja 1953. do 17. srpnja 1955. godine, a iza imena Martin Lipnjak krije se pjesnik i prevoditelj Gustav Krklec. Autor se očito poslužio dosjetkom – sam je kazao da je naslov kolumne (pa i knjige) ironičan, a pseudonim Martin Lipnjak simboličan.

Obješenjačka maska

Pisma Martina Lipnjaka iz provincije ponajmanje su pisma – riječ je o tekstovima u kojima se susreću esejistički, književnokritički, novinarski i beletristički diskurz. Krklec ih u proslovu knjige karakterizira kao „književne kozerije, publicističke osvrte, do krajnjih mogućnosti obazrive polemike, novinske feljtone i prigodne članke“, a u jednom od pisama opisuje ih kao „skromna zapažanja, slučajne marginalije, usputne zapise“.

Pseudonim je posebna priča. On je – čini se – manje u funkciji skrivanja identiteta, a više u funkciji prerušavanja kojim si autor prisvaja poziciju komentatora posebnoga tipa i diskurz primjeren toj poziciji. Krklec si oblači odoru radoznalog, iznimno načitanog, razboritog i prepredenog provincijalca – Martina Lipnjaka iz Krapine, što mu omogućuje da o kulturnim pojavama, aktualnim događajima i knjigama govori naoko prostodušno, da se ritualno iščuđava nad pojedinim stvarima koje se zbivaju u hrvatskoj i jugoslavenskoj metropoli te da tobože umanjuje snagu i značaj svojih zamjedbi.

Martin Lipnjak je nalik književnome liku. Predočen je kao tipični Zagorec (najradije skrbi o vinogradu, uz popevke i vino obilježava Martinje, voli dobro jesti, posvaditi se i sl.), iza njegovoga Ja proviruje Mi svih Zagoraca. U toj narativnoj konstrukciji njegove su reakcije predočene kao reakcije čovjeka koji se rukovodi zdravim razumom. Posrijedi je strategija kojom si autor otvara prostor da o tematiziranim pojavama govori razumljivo, da rabi diskurz dostupan većini čitatelja Narodnoga lista te da jasnije izriče pojedine ocjene. Dobar dio Krklečevih članaka, pogotovo onih s početka pisanja kolumne, otvara se ritualnim ambijentacijama Martina Lipnjaka, npr.:

– „Mi mali ljudi iz provincije, iz naše ‘mravlje perspektive’ ponekad drugojačije gledamo na stvari negoli ljudi velegrada.“ (7)

– „Nismo mi provincijalci iz Gajeva zavičaja jezični puristi, iako volimo jesti pečene purice.“ (36)

– „Držeći se drevnih narodnih običaja proslavili smo Martinje uz novo vino i uz stare pjesme. Ima ih, doduše, koji više vole nove pjesme i staro vino, ali je ipak glavno da nas post festum ne spopadne glavobolja. No mene glava može zaboljeti jedino od vinalko-poezije, kakva se, sve češće, proizvodi u apoteci naše novije književnosti.“ (65)

Ovakvi diskurzivni pasaži ne moraju uvijek biti u izravnoj vezi s temom teksta. Oni su beletristički dodaci kojima autor rado podsjeća čitatelje na obješenjačku masku koju si je stavio.

O čemu piše Martin Lipnjak?

Glavna su područja Krklečeva, tj. Lipnjakova interesa književnost, napose poezija, likovna umjetnost, kulturna politika i kultura uopće. On među ostalim piše o poetikama i stilovima mlađih i starijih pisaca, o cijenama knjiga, pojedinim aspektima tadašnje književne i jezične politike, o izdavačkim problemima, komentira članke iz stručnih časopisa poput časopisa Jezik, Krugovi ili Republika, ali i članke i intervjue iz visokotiražnih dnevnika i tjednika poput Narodnog lista ili Nina, raspravlja o žanrovskim obilježjima kratke priče, o kiču, apstrakciji u umjetnosti, navikama čitateljske publike, ratnoj publicistici, dnevnoj kritici, humoru i ironiji, Venecijanskom bijenalu, s puno mara i žara bilježi pojavu prvih svezaka Matoševih izabranih djela te koristi različite obljetnice da bi podsjetio na stožerne pisce i događaje (posebne je članke posvetio obljetnicama rođenja Ante Kovačića i Vladimira Vidrića, obljetnici izlaska Hrvatske mlade lirike te obljetnici smrti Frana Galovića), naposljetku ispisuje intimističke nekrologe Tinu Ujeviću i Frani Alfireviću.

Očekivano, Krklečeva Pisma Martina Lipnjaka iz provincije najčešće se bave recentnom književnom produkcijom – knjigama ili čak pojedinačnim pjesničkim ciklusima i tekstovima. U središtu je njegova zanimanja pisanje domaćih (to znači hrvatskih, slovenskih, srpskih i crnogorskih pisaca) te prijevodi djela nekolicine svjetskih autora. Progovorio je tako o djelima, poetikama i književnim praksama Ranka Marinkovića, Živka Jeličića, Veljka Petrovića, Kajetana Koviča, Cirila Zlobeca, Janeza Menarta, Jože Pavčeka, Mitre Mitrović, Dušanke Popović-Dorofejeve, Miodraga Pavlovića, Marka Ristića, Mate Balote, Petra Šegedina, Oskara Daviča, Vojina Jelića, Dušana Matića, Aleksandra Vuče, Stevana Galogaže, Marina Franičevića, Cirila Kosmača, Mihajla Lalića, Tina Ujevića, Dobrice Ćosića, Ernesta Hemingwaya, Federica Garcie Lorce, Franza Kafke, Sinclaira Lewisa, Thorntona Wildera, Sergeja Jesenjina itd.

Krklec je izravan, polemičan i uglavnom dosljedan u stavovima. Načelno se može reći da je naklonjeniji klasičnijim oblicima literature i književnim konceptima koji sadrže tzv. „biljege zbilje“. Dapače to i podcrtava tvrdnjom: „neživotna /je/ sva ona suvremena proza (pa i poezija i umjetnost uopće), koja nema korijenja, koja nije ponikla iz tla, već je satkana od paučinastih apstrakcija, od intelektualnog spleena ili čistog snobizma“ (145).

Iz današnje perspektive nije zgorega podsjetiti na nekoliko njegovih sudova koji upućuju na karakter Krklečeve literarne senzibilnosti, koji otkrivaju lucidnost, dubinu, prigodnost pa i slijepe pjege njegovih uvida. Izrazito je pohvalno dočekao pojavu prozne knjige Ruke Ranka Marinkovića, bez oklijevanja ju proglasio književnim događajem godine, a pisca stavio uz bok Kafki i Hemingwayu, usput za svjedoke prizvavši Sartrea i Hemingwaya. Iz tog panegiričnog članka izdvajam sljedeće retke:

„Između Sartreove definicije: ‘Pakao – to su drugi’ i Eliotove: ‘Pakao – to smo mi sami’, Marinković je kroz svoja lica i njihove postupke projektirao paklenu situaciju atmosfere, služeći se pritom podacima zbilje i zbivanja kao sirovinom za svoje umjetničko oblikovanje. Njegov epizodični humor i povremena sklonost k bizarnome stali su se produbljivati u tragičnu ironiju, a njegova je poetska satira dobila neki duboki, potmuli i baladeskni prizvuk.“ (102)

Govoreći o recentnoj prozi Krklečev je načitani provincijalac predložio svoju književnu reprezentaciju: „jedna /bi/ dobro izabrana i uređena antologija suvremene jugoslavenske proze više značila za nas u ‘svijetu’ negoli deset sretno odigranih nogometnih utakmica, naprosto stoga, što bi u tom teamu nastupili takvi ‘igrači’ kao što su Krleža, Andrić, Kaleb, N. Simić, Marinković, Šegedin, Dončević, Božić, Lalić, Voranc i Kosmač“ (145-146). Valja istaknuti da su gotovo sva jedanaestorica iz ove Lipnjakove udarne postave lektirni pisci u jugoslavenskim književnim kanonima, ali da su za njih rezervirana važna mjesta i u kasnijim pregledima nacionalnih književnosti kojima pripadaju.

Nevolje s modernizmom

Kako već napomenuh, Krklec se nije libio izricanja negativnih sudova – bio je dosta kritičan prema modernističkome pjesništvu i apstraktnoj umjetnosti – kroz čitavu se knjigu kreće između protokolarnoga općenitog iskazivanja poštovanja velikanima modernizma s jedne (Rimbaud, Kafka, Sartre) i žustrog (gdjekad ekstatičnog) osporavanja njegovih sumnjivih manifestacija iza kojih najčešće prepoznaje pomodarstvo, golu ambiciju i lošu umjetnost s druge strane.

„Apstraktna umjetnost, relativno također kratka vijeka, već prelazi u internacionalnu maniru. Ona postaje stvar mode. Njoj se uglavnom dive besposleni snobovi. Čim se nešto učini ‘modernim’, već se oko toga jate zaslijepljeni poklonici kao noćni leptiri oko svijeće. Svijet je navikao da se divi jedino onome što ne shvaća.“ (200)

Kao eklatantan primjer zloporabe modernističkih postulata Krklec u više navrata navodi Salvadora Dalìa. Njegovo ga djelovanje toliko iritira da ga karakterizira kao ‘šarlatana velikog stila᾿, ‘intelektualnog mazgara᾿, ‘surrealističku probigoru᾿, ‘bolesnog umišljenika᾿ i ‘vatikansko-holivudskog pelivana᾿. Dapače čitavu je kolumnu posvetio osporavanju uredničkoga poteza beogradskog časopisa Umetnost i kritika koji je prigodnim tematom obilježio 50. godišnjicu Dalìeva rođenja istodobno zanemarujući obljetnice važnih domaćih pisaca – Kačića Miošića, Zmaja Jove Jovanovića, A. G. Matoša, E. Kumičića ili K. Š. Đalskoga.

U domaćem kontekstu prilično je kritičan prema poeziji krugovaša, koji su ponudili prvu inačicu modernizma poslije Drugoga svjetskog rata. Naš Martin Lipnjak javlja nam iz provincije da su ga ljetni pljuskovi 1953. natjerali da „pod starim krovovima“ čita nove časopise te je tako dospio i do Krugova: „kad prelistamo prvih šest brojeva toga časopisa iz ove godine i kad pažljivo pročitamo oko 1700 stihova starijih i mlađih autora (...) s pravom ćemo se upitati, gdje su ti ‘blistavi mladići’,  gdje je ta pobuna protiv ‘bezličnog lica’, ta ‘ljepota skrivenih riječi’, taj ‘fosforni zanos’ i sveto bunilo?“ (21). Stihove mlađih kolega naziva ćoškastim te kaže da u njima ima „verbalistične patetike, varijacijâ na stare (i starinske) teme, odjeka iz davnine, naivne aforistike, drugorazredne rutine, želje za zbunjivanjem, lažne modernosti, lirske nedorečenosti, linije manjeg otpora, afektirane bezbrižnosti i drugih nedostataka“ (22). Na koncu izriče nekoliko britkih stilističkih objekcija u potvrdu načelnome stavu:

„Da navedemo samo dva-tri primjera! Šta će u Pavletićevu ‘Mrtvom dvorcu’ oni otrcani rekviziti iz rimarskog obrta: ‘pauci, bauci, jauci’? Šta će talentiranom N. Milićeviću ona arnoldovska intonacija: ‘Noć je topla, zvijezde plove...’? Kakav je to đavo pod bluzom u Jocićevoj pjesmi kad kaže: ‘Drhti bluza (ženska, op. M. L.) ko džbunovi...’? Čemu u Špoljarevoj proljetnoj freski ‘runjavi student kopa nos’? I ne daje li sve to utisak nečeg ‘ćoškastog’, ne krije li se u tome mondenska težnja da se i suvremena poezija obuče u šarenu ‘pidžamu vremena’?“ (22)

Odjeci retorike trenutka

S vremena na vrijeme u Krklečevim Pismima Martina Lipnjaka iz provincije pojavljuju se vidljivi tragovi rječnika i ideologije karakterističnih za vrijeme u kojemu su pisani. Na idejnoj razini takvim bi se moglo smatrati njegovo višekratno zauzimanje za literaturu koja izrasta iz prostora i konteksta u kojemu nastaje, tj. za već spomenute biljege zbilje: Povremeno si je Krklec dopuštao izrazito aktivističke napomene poput: „Zastave zemljom vijore u slavu rođendana Republike i u tim ponosnim zastavama nema ničeg namještenog ili neobičnog, ničeg patetičnog. To su biljezi zbilje. To su simboli života.“ (75) Nadalje, izvjesno je da je tadašnja ideologija potaknula Krklečevu neumjerenu pohvalu knjige Ratno putovanje danas nepoznate Mitre Mitrović – čitav je taj članak zapravo velika eksklamacija koje je sadržaj stvarno ili fingirano divljenje, npr.:

„A u tom velikom okviru, u tom krvavom i teškom razdoblju od okupacije i porobljavanja zemlje do njena Oslobođenja, koliko li izvanrednih zapažanja, podataka, slika, uspomena, razgovora, sjećanja, opisa prirode, susreta s borcima počevši od Tita, pa sve do bezimenih i bezbrojnih heroja – koliko li dramatskih scena, uzbudljivih prizora, ratnih fresaka, poleta, klonuća, pjesama i umora, i koliko li lirskih odahnuća, da bi se na kraju autorica u grubom vojničkom ruhu pojavila na kućnom pragu svoga ostavljenog doma: ‘Evo me, mama, došla sam ti!’ Jest! Čitava bi se knjiga mogla napisati o toj divnoj knjizi...“ (72)

Radoznali će čitatelj vjerojatno potražiti pokoji podatak o Mitri Mitrović. Ta će mu potraga otkriti ženu posve odanu socijalističkome režimu, ženu koja je bila vijećnica AVNOJ-a, čelnica AFŽ-a, članica CK SKJ, prva supruga Milovana Đilasa itd. Krklečev panegirik njezinoj knjizi očito ponajprije treba motriti kao biljeg zbilje koji je u jednom trenutku pogodio i njegovo kritičko mišljenje.

Na razini leksika i frazeologije ondašnju retoriku u Krklečevim člancima egzemplificiraju izrazi poput „kulturni radnik“, „rast i polet socijalističke svijesti“, „najširi slojevi naroda“, „podrška svim čestitim stvaralačkim naporima“, „socijalistički humanizam i opći napredak“ i sl. Ipak, taj retorički i ideološki talog koji podsjeća na vrijeme nastanka članaka nikako ne ugrožava eleganciju Krklečeva esejističkog stila niti vjerodostojnost njegovih uvida. Riječ je o autoru koji u svakom trenutku misli svojom glavom, koji ima svoj stil, koji je spreman izložiti se, izreći delikatnu ocjenu ili stupiti u polemičku arenu. U potvrdu njegove intelektualne neovisnosti, čak građanske hrabrosti, dostatno je podsjetiti na posve negativne ocjene dviju knjiga Oskara Daviča. U povodu romana Pesma, koji je odmah po izlasku munjevito proglašen književnim klasikom i unaprijeđen u lektirni naslov, Krklec ustvrđuje da je „ozbiljna ocjena bila prejudicirana drukčijim autoritetom no što je kritička uvjerljivost“, da je Pesma tabuizirana te da je bilo „prilično jadno promatrati kako se profana kritika oko nje vrti kao mačak oko vrele kaše.“ (116), dok o zbirci Čovekov čovek piše:

„‘Čovekov čovek’ zbirka je od nekih šest do sedam tisuća stihova na 243 stranice srednjeg formata i prodajna joj je cijena tri puta manja nego što bi bila proizvodna cijena iste takve knjige u nas. To znači da je ta zbirka, iako nepristupačna široj javnosti, subvencionirana, a to opet znači da je narod omogućio izdanje jedne knjige, koja je za taj isti narod – nemoguća.“ (117)

Krklec zaključuje da Davičo čitateljima prodaje „rog za svijeću, mačka u vreći, stihiju za stihove, automatske tekstove za poeziju“ (119). Ako je u slučaju knjige Mitre Mitrović biljeg zbilje obilježio njegov komentar, u slučaju Davičove zbirke Krklec je oštro i nedvosmisleno razobličio jedan od tih biljega.

Priručni kritički (meta)jezik

Možda bi se moglo tvrditi da bi se veći dio Pisama Martina Lipnjaka mogao tretirati svojevrsnim kritičkim esejima. Pritom valja kazati da je u njima kritičarski metajezik u drugom planu. Autor inzistira na promišljanju djela o kojemu govori, na njegovu filozofičnom produbljivanju, na čitateljskom uživljavanju i narativiziranju pročitanoga – on „prodire u srž pjesničkog ostvarenja“ (129), a kada opisuje njegov izgled i učinke rabi metaforičke izraze i tvrdnje poput: ‘svježina jezika᾿, ‘moć kazivanja᾿, ‘dar zapažanja᾿, ‘ekspresionistička groznica᾿, ‘psihološke opservacije᾿, ‘svježe misli᾿, ‘duhovite primjedbe᾿, ‘poezija koja se ne može staviti u kalupe᾿ i ‘ljepota koja se ne obraća pomrčini sna već praskozorju jave᾿, ‘beskonačna melodija života i bezbroj njenih motiva i varijacija᾿, ‘zagonetna ponornica poezije᾿ itd.

Važno je obilježje Krklečeva kritičkog načina vješto i efektno prigodno karakteriziranje umjetnika o kojima piše – tako mu je Mate Balota istarski rapsod, Marko Ristić književni političar, Antun Augustinčić majstor po milosti prirode i ličnom trudu, dok su sljedbenici socijalističkog realizma lirski traktoristi... Općenito Krklečeva su Pisma Martina Lipnjaka tekstovi koji su problemski, koji se u pravilu dotiču više stvari, nude više aluzija i asocijacija; argumentacija za kojom poseže nerijetko je eruditska, a analiza se može temeljiti na interpretaciji jezičnog podatka, stilskoga postupka, ideje, aktualizaciji kakva događaja i sl.

Poneki su članci naglašeno didaktični – autor prijemčivo pojašnjava pojedine pojmove ili poetike, povlači razdjelnice među bliskim fenomenima, navodi dobre primjere. Takav je članak onaj povodom knjige Hrvatski humoristi – u njemu nudi definicije pojmova humor i satira, raspravlja o odnosima te upozorava na sličnosti i razlike među tim dvjema pojavama.

Dio Krklečevih priloga oštro zasijeca u društveni trenutak i otvara osjetljive teme, što im pribavlja obrise socioloških studija. U jednom se pismu provincijalac Lipnjak odvažio progovoriti o jezičnom snobizmu, pojavi suprotnoj jezičnom purizmu. Krklečev kritičarski Petrica Kerempuh tu strast prema prekomjernoj upotrebi stranih riječi predočava izrazito mirno, potkrepljuje ju dobrim primjerima i pritom joj se ne propušta narugati. U središnjem dijelu teksta jezični snobizam oprimjeruje leksičkim akrobacijama iz napisa jednog mlađeg pisca o poeziji svoga starijeg kolege u časopisu Republika – Krklec piše:

„Članak je uglavnom zanimljiv, ima dobrih opažanja, kritičkih opservacija i originalnih misli, ali je dozlaboga natrunjen suvišnim stranim riječima (...) Navest ćemo ih nekoliko: prononcirani (!) eufemist, hiperkulturna benevolencija, poetska protoplazma, rudimentarna muskula, lirizam introspektivnog punktusa, kromatinska struktura, inkomenzurabilni mentalitet, rigorozna distinkcija, fragmenat homogenosti, varijabilna idiosinkrazija, profigiozna poezija i. t. d.“ (38-39)

Nakon toga zaključuje:

„kad se pomoću nepoznatih riječi želi naglasiti kulturnost autora, koji se njima služi, onda to svakako nije težnja za slobodom izražaja niti potreba što sažetijeg oblikovanja misli, već najobičniji jezični snobizam, ničim opravdana duhovna razmetljivost i potpuno promašeni pokušaj da se takav autor nama, običnim provincijalcima, prikaže pametnijim nego što zapravo jest“ (39).

Erudicija i aforističnost

Poseban šarm i spoznajnu vrijednost Krklečevim Pismima Martina Lipnjaka priskrbljuju povremeni eruditski pasaži te prigodni aforizmi i maksime. Oblikujući svoju temu, autor prikuplja različite vrste podataka, činjenica i citata – od onih vezanih uz knjigu i njezinu povijest preko različitih kulturoloških napomena do egzotizama. Tako jednom zgodom, govoreći o brzini kojom se svijet razvija, ističe da se Spinozina biblioteka sastojala od 60 knjiga, a samo stotinu godina kasnije Kantova se popela na 300, od kojih su polovina bili putopisi „jer veliki filozof nikada u životu nije napustio Königsberg, već je na taj način zadovoljavao svoju potrebu ‘kontakta sa svijetom’“ (35). Drugom zgodom podsjeća na Ciceronovu izjavu da čak ni u slučaju da mu je dan dvostruko duži život ne bi našao vremena čitati pjesme. Trećom pak zgodom piše da se 25. listopada 1914. domobranski zastavnik Fran Galović kartom javio iz Mačve Milanu Ogrizoviću napisavši: „Sunce je, nedjelja i divno, toplo jutro. Čovjek bi čisto želio umrijeti u ovako sunčan dan.“ – Poginuo je sutradan. Pišući o proznoj knjizi Pomladni dan Cirila Kosmača, Krklec podvlači da je njezino slovensko izdanje 1953. tiskano u 47.500 primjeraka – iz današnje perspektive, neovisno o tadašnjem statusu književnosti i načinima distribucije knjige, taj podatak djeluje kao znanstvena fantastika.

Angažiranost, polemičnost i duhovitost Krklečevih članaka ponajviše se kristalizira u prigodnim aforizmima i maksimama koji kritički tretiraju raspravljane pojave. Oni obično najavljuju ili okončavaju raspravu, izrazito su atraktivni, a ta se atraktivnost najčešće zasniva na retorici suprotnosti, npr.:

– „za umjetnika je uvijek bolje da ima više dara negoli ‘uspjeha’“ (60)

– „smatramo da je moderna poezija jedno, a pomodarska ‘intelektualna razonoda’ drugo.“ (62)

– „Za nas vlastita iskustva više vrijede negoli tuđe definicije, ma koliko bile svježe i originalne.“ (85)

– „Mi provincijalci, smatramo naime, da je bolje napiti se vina, nego li sile, jer se od vina čovjek brže otrijezni. (116, povodom Daviča)

– „o apstraktnom /je/ teže govoriti konkretno, negoli obrnuto“ (197)

– „Humor je ljekovit poput plemenita vina, satira britka poput ljute trave na ljutu ranu.“ (273)

Kulturna kronika

Sveusve Pisma Martina Lipnjaka iz provincije mogu se čitati i kao dvogodišnja kulturna kronika zajednice koja je funkcionirala posve drukčije od ove današnje i koje su život obilježavali brojni paradoksi – jedan od njih je svakako taj da su unatoč ideološkome jednoumlju pisci poput Gustava Krkleca u dnevnim novinama kontinuirano mogli objavljivati članke o književnosti i kulturi dužine od 6 do 7 kartica.

Naposljetku htio bih podcrtati da nam Pisma Martina Lipnjaka iz provincije i nakon 60 godina dosta mogu reći o književnosti, mogućim oblicima promišljanja kulturnih pojava i govora o njima. Ta knjiga svog autora predstavlja kao čovjeka čija je misao slojevita i profinjena i – bez obzira na posljedice – uvijek jasno artikulirana. Iako nije svodiva samo na književnu kritiku, za nju je u povijesti hrvatske književne kritike rezervirano istaknuto mjesto.